O gradnji etno sela
Etno selo „Zagora“ je pomno osmišljeno i projektirano u suradnji sa Restauratorskim zavodom te Etnografskim muzejom iz Splita koji su uveliko doprinijeli vjernom prikazu izvorne arhitekture u gradnji dalmatinskih kuća kao i očuvanju autentične etnografske zbirke predmeta koji su se koristili u svakodnevnom životu jedne dalmatinske težačke obitelji.
Selo je restaurirano u razdoblju od 2012.-2013. godine, stvarano zahvaljujući vještim rukama domaćih meštara, znalaca u gradnji tradicionalnih dalmatinskih kuća.
Selo je restaurirano u razdoblju od 2012.-2013. godine, stvarano zahvaljujući vještim rukama domaćih meštara, znalaca u gradnji tradicionalnih dalmatinskih kuća.
Tradicijsko graditeljstvo i kamenKuće su rađene od kamena, koji predstavlja osnovu tradicijskog graditeljstva koje se stoljećima nije mijenjalo. Budući da su se, ovisno o kraju, upotrebljavale različite vrste kamena, koje su varirale ovisno o svrsi gradnje te samoj čvrstoći i otpornosti kamena, u selu smo nastojali prikazati najraširenije vrste kamena te načine slaganja kamenih konstrukcija koji su se koristili u Zagori.
SuhozidTako su najjednostavniji oblici kamenih konstrukcija izvedeni u suhozidu, koji je služio uglavnom za gradnju ogradnih zidova, poljskih kućica i pomoćnih zgrada u seoskim domaćinstvima.
Prilikom gradnje suhozida nema korištenja vezivnog materijala- morta, a što je očito već i u samom nazivu gradnje SUHOZID. Etno selo je tako omeđeno suhozidom, u svojoj osnovnoj ulozi, kako bi se znala granica između posjeda.
Prilikom gradnje suhozida nema korištenja vezivnog materijala- morta, a što je očito već i u samom nazivu gradnje SUHOZID. Etno selo je tako omeđeno suhozidom, u svojoj osnovnoj ulozi, kako bi se znala granica između posjeda.
DrvoS druge strane, drvo je široko zastupljeno u tradicionalnom graditeljstvu, osobito u interijeru gdje stambenom prostoru daje potrebnu fizičku i psihološku toplinu.
Međukatne konstrukcije su najčešće drveni grednjaci, rađeni od crnogoričnog drveta borovine, čempresa, ariša) a rjeđe od hrasta.
Tipično za dalmatinsku arhitekturu drveni grednjak se oslanja na zidove preko nazidne grede i kamenih konzola. Na grednjak se odozdo polaže strop, najčešće od vapnene žbuke na letvicama (štukete) ili na trstici (na noviji način).
Danas je teško naći kvalitetnu i dobro osušenu građu pa je u principu bolje kod rekonstrukcija zadržati stare grede ako nisu propale (najčešće na ležištima) jer im je nosivost često veća nego kod novih.
Također se posebna pozornost posvećuje poboljšanju veze između zidova i međukatnih , a posebno krovne konstrukcije, jer su to upravo bile najčešće slabosti tradicionalno građenih dalmatinskih kuća.
Međukatne konstrukcije su najčešće drveni grednjaci, rađeni od crnogoričnog drveta borovine, čempresa, ariša) a rjeđe od hrasta.
Tipično za dalmatinsku arhitekturu drveni grednjak se oslanja na zidove preko nazidne grede i kamenih konzola. Na grednjak se odozdo polaže strop, najčešće od vapnene žbuke na letvicama (štukete) ili na trstici (na noviji način).
Danas je teško naći kvalitetnu i dobro osušenu građu pa je u principu bolje kod rekonstrukcija zadržati stare grede ako nisu propale (najčešće na ležištima) jer im je nosivost često veća nego kod novih.
Također se posebna pozornost posvećuje poboljšanju veze između zidova i međukatnih , a posebno krovne konstrukcije, jer su to upravo bile najčešće slabosti tradicionalno građenih dalmatinskih kuća.
Vezivna sredstvaZa gradnju kuća se koristio vapneni mort kao vezivno sredstvo bolje obrađenog kamena.Tisućljetnim iskustvom debljina vanjskih zidova se ustalila na 50-60 cm, što zadovoljava klimatske uvjete te u konstruktivnom smislu je dovoljno da ponese nekoliko katova te predstavlja dobar akumulator topline i omogućavaju da „kuća diše“.
Kameni zidovi su redovito građeni s dva lica, dok je sredina ispunjena kamenom sitneži u obilnom mortu ili pržinom. Često je kvaliteta zidanja dvaju lica različita osobito ako se pročelje ostavlja neožbukano dok se unutrašnje ožbukano lice gradi od nepravilnijih blokova. Kamen se slagao u horizontalne redove ili „korše“.
Gašeno vapno jedan je od osnovnih tradicionalnih građevinskih materijala, koje je najkvalitenije ukoliko odleži 2 godine i više, a do kojeg je danas jako teško doći pa se žbuki i mortu danas obično dodaje cement kao vezivni materijal koji se počeo koristiti tek u 19.st.
Vapneni mort je pak najstariji vezivni materijal u povijesti graditeljstva i uz vapnenu žbuku spada pod „tradicionalne „ materijale koji nisu normirani. Preporuča se za tradicionalnu gradnju, iako zahtijeva pažljiv i strpljiv rad i njegovanje nakon ugradnje, ali zato daje viskokvalitetan, dugoročan rezultat za razliku od cementa koji se brže veže, ali zbog svoje krutosti i tvrdoće brže ispuca i kroz pukotine voda prodire u konstrukciju i tu ostaje zarobljena pa konstrukcija počinje propadati.
Žbuka je vrlo važan arhitektonski element, u povijesti je bila visoko vrednovana pa su žbukana pročelja često bila jednako ili čak više cijenjena nego kamena.
Kamen je danas nepravedno istaknut kao jedini „autentični“ i vrijedan materijal ovog podneblja, ali žbukana pročelja su prevladavala ipak na većini kamenih građevina od srednjeg vijeka naovamo jer je relativno mali broj zgrada imao pročelja od fino klesanog kamena s pravilnim uskim fugama.
Kameni zidovi su redovito građeni s dva lica, dok je sredina ispunjena kamenom sitneži u obilnom mortu ili pržinom. Često je kvaliteta zidanja dvaju lica različita osobito ako se pročelje ostavlja neožbukano dok se unutrašnje ožbukano lice gradi od nepravilnijih blokova. Kamen se slagao u horizontalne redove ili „korše“.
Gašeno vapno jedan je od osnovnih tradicionalnih građevinskih materijala, koje je najkvalitenije ukoliko odleži 2 godine i više, a do kojeg je danas jako teško doći pa se žbuki i mortu danas obično dodaje cement kao vezivni materijal koji se počeo koristiti tek u 19.st.
Vapneni mort je pak najstariji vezivni materijal u povijesti graditeljstva i uz vapnenu žbuku spada pod „tradicionalne „ materijale koji nisu normirani. Preporuča se za tradicionalnu gradnju, iako zahtijeva pažljiv i strpljiv rad i njegovanje nakon ugradnje, ali zato daje viskokvalitetan, dugoročan rezultat za razliku od cementa koji se brže veže, ali zbog svoje krutosti i tvrdoće brže ispuca i kroz pukotine voda prodire u konstrukciju i tu ostaje zarobljena pa konstrukcija počinje propadati.
Žbuka je vrlo važan arhitektonski element, u povijesti je bila visoko vrednovana pa su žbukana pročelja često bila jednako ili čak više cijenjena nego kamena.
Kamen je danas nepravedno istaknut kao jedini „autentični“ i vrijedan materijal ovog podneblja, ali žbukana pročelja su prevladavala ipak na većini kamenih građevina od srednjeg vijeka naovamo jer je relativno mali broj zgrada imao pročelja od fino klesanog kamena s pravilnim uskim fugama.
vapneni mort - kamen - drvo
FumariDimnjak („fumar“) je funkcionalni element koji u tradicionalnom graditeljstvu često značajno pridonosi ukupnom estetskom dojmu svojim izražajnim oblicima. Kameni dimnjaci su obično manji i jendostavniji, dok oni građeni u opeci mogu imati vrlo složene oblike. U funkcionalnom smislu važno je spriječiti da se dim vraća u kuću pa je u vjetrovitom kraju neophodno postaviti zaštitnu kapu koja štiti bočne otvore na zidovima od udara vjetra.
KrovKrovna konstrukcija tradicionalnih građevina redovito je izrađena od drvene građe, najčešće crnogorične .Konstrukcije su većinom jednostavne, kao kosi dvostrešni roženički krov.Osnovni oblici krovova su dvostrešni i četverostrešni, ali su česti jednostrešni i trostrešni krovovi. Nagibi su se stoljećima ustalili i krećus e od 33 do 45 stupnjeva, što naselju daje ujednačen izgled.
Kao pokrov u dalmatinskoj Zagori se najčešće koristila slama i kamene ploče, što je karakteristično za rustičnu gradnju. Kamene ploče su se dobijale odlamanjem površinskih dijelova stijene po prirodnim slojnicama. On je vrlo težak jer se radi pokrivanja fuga ploča slaže ponekad u tri, a ponekad u četiri sloja. Zbog toga odlično izdržava nalete vjetra, ali i zahtijeva snažnu drvenu konstrukciju.
Ploče su najčešće srednje veličine i polažu se na letve postavljene preko rogova, paralelno s horizontalnom strehom.
Zbog prirodne nepravilnosti letava i ploča koje se obrađuju ručno primitivnim alatom, kameni krovovi su znatno nepravilniji od krovova pod crijepom. Osim kamenih ploča, najčešći tradicionalni pokrov se izrađivao od kupe kanalice. Crijep treba imati sve osobine dobro pečene opeke, a šupljikavost ne smije biti tolika da propušta kišu.
U novije vrijeme se javlja užlijebljeni crijep ili „kupa francuzica“.
Vanjska stubišta („solari“, „balature“) uobičajena su za građevine u kojima prizemlje ima gospodarsku, a kat stambenu furnkciju pa su ulazi nužno odvojeni. Otvori na pročeljima u tradicionalnom graditeljstvu su redovito skromnih dimenzija, u skladu s klimatskim uvjetima.
Kao pokrov u dalmatinskoj Zagori se najčešće koristila slama i kamene ploče, što je karakteristično za rustičnu gradnju. Kamene ploče su se dobijale odlamanjem površinskih dijelova stijene po prirodnim slojnicama. On je vrlo težak jer se radi pokrivanja fuga ploča slaže ponekad u tri, a ponekad u četiri sloja. Zbog toga odlično izdržava nalete vjetra, ali i zahtijeva snažnu drvenu konstrukciju.
Ploče su najčešće srednje veličine i polažu se na letve postavljene preko rogova, paralelno s horizontalnom strehom.
Zbog prirodne nepravilnosti letava i ploča koje se obrađuju ručno primitivnim alatom, kameni krovovi su znatno nepravilniji od krovova pod crijepom. Osim kamenih ploča, najčešći tradicionalni pokrov se izrađivao od kupe kanalice. Crijep treba imati sve osobine dobro pečene opeke, a šupljikavost ne smije biti tolika da propušta kišu.
U novije vrijeme se javlja užlijebljeni crijep ili „kupa francuzica“.
Vanjska stubišta („solari“, „balature“) uobičajena su za građevine u kojima prizemlje ima gospodarsku, a kat stambenu furnkciju pa su ulazi nužno odvojeni. Otvori na pročeljima u tradicionalnom graditeljstvu su redovito skromnih dimenzija, u skladu s klimatskim uvjetima.
Ponistre i škureTradicionalno prozorsko krilo izrađeno je od drveta relativno malog presjeka, podijeljeno na dva ili više dijelova tankim šprljcima kako bi se reducirala površina okna. Staklo je tanko, tako da je čitavo krilo vrlo lagano. Podjela prozora na manje površine prirodno se uklapa u raščlambu pročelja, za razliku od danas uobičajene izvedbe prozorske stolarije gdje se koriste uglavnom veće staklene površine. Tradicionalne „škure“ služe za zaštitu od kiše i sunca i uobičajeni su u graditeljstvu od 17. I 18. st. Od 19. st. se umjesto škura sve češće koriste rebrenice ili „grilje“ ili „persijane“ koje se sastoje od drvenog okvira i pomičnih daščica čijim se zaokretanjem propušta više ili manje svijetla.
etno selo Zagora - tradicionalno dalmatinsko selo